Ovaj postulat na veoma "dramatičan"
način govori o vremenu i uslovima u kojima egzistiraju organizacije
današnjice. Tehnološki razvoj, globalizacija, informatička
"revolucija", bespoštedna konkurencija, afirmacija
"znanja" kao najvrednijeg resursa, predstavljaju samo
deo tog "novog ekonomskog poretka".
Za mnoge nepripremljene i "uspavane" pojedince i organizacije
te promene se dešavaju nedostižnom brzinom, što za posledicu
ima nastajanje novih i nerešivih problema, improvizacije, defanzivnost,
strah i sukobe. Jedna "oštra", ali realna konstatacija
kaže da će u ovom milenijumu, postojati samo dve vrste organizacija:
"brze" i "mrtve"!
Ipak, i u današnje vreme postoje organizacije koje spremno
i staloženo dočekuju to "novo vreme", prihvatajući
promene i novonastale uslove kao izazov, boreći se za svoju
poziciju i afirmaciju na tržištu sticanjem novih znanja,
kvalitetom, inovativnošću, motivacijom zaposlenih i iskorišćenjem
svih unutrašnjih potencijala organizacije.
Za sve promene u organizaciji odgovoran je menadžment.
U tom smislu, javio se i novi termin - menadžment
promena (management of change), koji govori
o novoj, strateškoj ulozi menadžmenta koja se sastoji u sprovođenju
i upravljanju promenama. Za moderne organizacije,
zbog toga, ne postavlja se pitanje da li treba ili ne uvoditi
promene, već koje promene treba sprovoditi, i na koji način.
OTPOR PROMENAMA
Po pravilu, veliki broj ljudi se opire promenama. Mark
Twain je duhovito rekao: "Jedini, koji se zaista
vesele promenama su bebe, kada im promenite pelene"!
Ljudi, naviknuti na svoj svakodnevni i uobičajeni način života
i rada, rutinu i "uhodane" aktivnosti i procedure,
nisu spremni da se lako odreknu svojih navika, "sigurnog
tla" - i u krajnjem slučaju svog komfora. Američki psiholog
dr. Harry Levinson, izneo je zanimljivu teoriju vezanu
za odnos pojedinca prema promenama. Prema ovoj teoriji, svaka
promena u sebi sadrži gubitak onoga što je bilo do tada, a
svaki gubitak psihološki "košta". Ako menadžer ne
uspe da "nadoknadi" taj gubitak, ili ako pokuša
da ga negira ili ignoriše, ljudi će se opirati promenama i
novopostavljenim ciljevima. Zadatak menadžera je
da ta "negativnu" energiju nastalu iz otpora prema
promenama, svojim znanjima, veštinama i upotrebom poznatih
metoda za prevazilaženje otpora promenama, pretvori u snagu
koja će voditi rešenju organizacionih problema.
Praktični razlozi zbog kojih ljudi nisu skloni promenama
mogu biti veoma različiti:
- ljudi ne veruju u razloge koji su navedeni kao motiv
za promene
- stav da predložene promene ugrožavaju temeljna načela i
vrednosti organizacije
- odsustvo poverenja u nosioce pramena
- u prošlosti promene nisu uspešno sprovedene
- promene mogu da znače nove radne obaveze
- možda će morati da rade sa novim ljudima, što za nekoga
može da predstavlja problem
- moraće da se uče nove stvari (stoje teško za starije ljude?)
- ljudi su naviknuti na rutinu
- misle da će nešto izgubiti promenom
Imajući u vidu ove logične, "ljudske" - pa samim
tim i legitimne razloge kao prepreku za promene, zadatak je
menadžmenta da ih predvidi, elaborira i nađe adekvatne odgovore
na ove prigovore. To je razlog zbog čega promenama treba pristupati
planski i osmišljeno...

SPROVOĐENJE PROMENA
| Pitanje:
Da li ste ikada započeli sa uvođenjem promene, a onda
poželeli da ste o svemu bolje razmislili? |
|
|
DA |
NE |
|
Neophodno je da operativnom uvođenju promena prethodi razmišljanje
o ciljevima, mogućim implikacijama i alternativama željenih
promena, kao i detaljno planiranje tih aktivnosti. Mnogo je
pitanja o kojima treba razmišljati, i na koja treba dati odgovor:
Koji su to ciljevi koji se žele postići promenama? Koji
su razlozi za njihovo uvođenje? Da li se i na koji način predviđene
promene "uklapaju" u osnovne ciljeve organizacije?
Koje su moguće implikacije sprovedenih promena? Šta ćete preduzeti
ako stvari krenu neželjenim tokom? Šta ćete uraditi ako su
otpori promenama neočekivano veliki? Da li ste spremni da
izvršite dodatni pritisak ili ćete se zadovoljiti ciljevima
"nižeg nivoa"? Da li imate podršku za promene od
uticajnih ljudi? Da li ste predvideli alternative? Da li ste
otvoreni za nove ideje i kompromise ili ste "zacrtali"
svoj put? Itd.
Od sveobuhvatnosti i kvaliteta razmatranja ovih pitanja u
velikoj meri zavisi uspešnost planiranih promena. Američki
novinar Jim Hettinger je, odajući priznanje japanskom
pristupu uvođenju promena, rekao: "Razlika između
japanskih i američkih biznismena je u tome što Japancima treba
pet godina da donesu odluku koju zatim sprovedu preko noći,
dok Amerikanci odluku donesu preko noći, a onda je sprovode
pet godina"!
Kada je odluka o promenama doneta, bilo da je promena mala
ili velika, ona mora da se komunicira okolini. Prevazilaženje
otpora zaposlenih prema promenama predviđa 5 koraka kojih
menadžer mora da se pridržava:
1. Izneti i objasniti zaposlenima razloge za uvođenje
promena
Ako ovako važne informacije uskratite zaposlenima, ne možete
očekivati da oni prihvate svoj deo odgovornosti za promene,
niti da se iskreno angažuju u njihovom sprovođenju.
Ovo je momenat kada menadžer pokazuje da uvažava svoje podređene,
iskazuje potrebu za njihovom aktivnom podrškom u sprovođenju
promena, obrazlaže neophodnost predviđenih promena i ističe
vrednosti koje iza njih stoje.
Ovo je trenutak kada menadžer pokazuje entuzijazam za promene,
ili odsustvo neophodnog entuzijazma. Ukoliko menadžer ne pokaže
iskreno ubeđenje u neophodnost promena - bolje da ih i ne
započinje!
Zadatak je menadžera da zaposlenima iznese svoje stavove i
razmišljanja o budućnosti organizacije:
- kako se stvari trenutno odvijaju i šta će se dogoditi ako
se aktuelni trendovi nastave
- upoređenje aktivnosti organizacije sa potezima konkurencije
- u kom pravcu će se menjati potrebe potrošača
- kakve tehnološke promene slede
- koje sve promene čekaju pojedince i organizaciju kako bi
se odgovorilo izazovima koje donosi budućnost.
U ovoj prvoj fazi, menadžer ne mora da zna odgovore na sva
ova pitanja. Bitno je da se ona "glasno" postave,
da svi zaposleni o njima razmišljaju i da zajednički traže
odgovore.
2. Saopštiti u čemu se promena konkretno sastoji,
i kako će uticati na zaposlene
U ovoj fazi, zaposleni se pitaju: "Staja treba da radim"?
ili "staja pramenom dobijam ili gubim"?. Zadatak
je menadžera da predvidi moguća pitanja zaposlenih, i da na
njih odgovori.
- ako zaposleni nešto "gubi" pramenom, budite otvoreni
i ne pokušavajte to da sakrijete. Umesto toga, predočite mu
koristi koje će imati od promene
- ako od zaposlenih očekujete da urade stvari koje su zahtevne,
pokažite da imate poverenje u njih, i da mogu računati na
vašu podršku
- potrebno je da kažete zaposlenima staje to što se neće promeniti.
Kažite šta ostaje "po starom", jer to će smanjiti
brige zaposlenih, i istovremeno fokusirati šta zaista treba
da se uradi.
3. Ako je moguće, na praktičan način pokažite zaposlenom
kako da obavlja nove potrebne aktivnosti ili mu omogućite
da to nauči
"Slika uredi hiljadu reči" - zato iskoristite sve
mogućnosti koje vam stoje na raspolaganju da obezbedite bolje
razumevanje od strane zaposlenih (skice, grafikone, video
itd.). Objasnite zaposlenom koja znanja i veštine su neophodni
za obavljanje novih poslova, i koja vrsta obuke će biti omogućena
kako bi se stekla potrebna znanja. Vaša podrška i briga da
se ta znanja steknu pokazaće vašu želju da podređeni uspe
u savladavanju novih zadataka, što za podređene uvek predstavlja
snažan motiv!
4. Pitajte zaposlene šta misle o najavljenim promenama:
otkrijte gde su najveće prepreke: da li su se javili novi
problemi?
Ova faza je zaista veoma važna, ali za menadžere može biti
i veoma teška. Uprkos tome što menadžeri mogu osećati otpor
prema svakoj dilemi, pitanju ili problemu koji dovode u pitanje
njihove planove i ideje, neophodno je da svaki takav komentar
ili primedba budu smatrani korisnim i veoma ozbiljno i odgovorno
razmotreni. Rezultat može biti da se potencijalni problemi
rese pre nego što zaista nastanu.
Sigurno je da podređeni bolje znaju sve aktivnosti i procese
iz svog delokruga rada, i da shodno tome najbolje mogu da
predvide potencijalne probleme, ali i da za njih nađu adekvatna
rešenja. Zbog toga je veoma važno da menadžer bude dobar "slušalac",
da ne žuri, da razmotri svako pojedinačno pitanje koje "iskrsne",
i da bude zaista "empatičan" - da nauči da stvari
posmatra iz ugla svojih podređenih.
5. Zatražite predloge i savete od zaposlenih kako
da se prevaziđu problemi i kako da se najbolje sprovedu promene
Na osnovu prethodnog koraka, menadžer može da proceni kojim
pitanjima zaista treba posvetiti pažnju, a za koja pitanja
se sa sigurnošću može reći da neće predstavljati problem,
i da se prema tome mogu zanemariti. Zaposleni će rado izaći
sa sugestijama i rešenjima realnih ili potencijalnih problema,
jer to je prilika da se afirmišu i pokažu svoju kompetentnost.
Traženje najbolje solucije je zajednički zadatak, i dobra
prilika za dobar timski rad - stoga je svaka ideja dobrodošla!
Od zaposlenih ćete takođe dobiti dobra rešenja u pogledu vremena,
mesta i drugih operativnih aktivnosti i pitanja vezanih za
planirane promene.
Ova faza je momenat kada pritisak "popušta"
i kada "negativna" energija prerasta u "pozitivnu".
Sada možete da "odahnete"!

AMBIJENT ZA PROMENE - ˝ORGANIZACIJE
KOJE BRZO UČE˝
Američki konsultant Bob Guns razvio je vizionarski
koncept "Organizacija koje brže uče"
(faster leaming organizations), kao odgovor na svakodnevne
i ubrzane promene koje se dešavaju u privrednom okruženju.
Prema Gans-u, jedini način da organizacije
steknu ili zadrže konkurentsku prednost je da uče brže od
konkurencije. U vremenu velikih promena, kakvo je
ovo današnje, svim organizacijama preti opasnost da konkurencija
promeni temeljna pravila igre u delatnosti kojom se organizacija
bavi, i da samim tim egzistencija organizacije bude ozbiljno
ugrožena. Pred ovom realnom opasnošću, savet Bob Guns-a
je da organizacije brže uče, kako bi:
1. bile u stanju da se adaptiraju na postojeća "pravila
igre" u svojoj delatnosti
2. mogle da otkriju koje će se promene dogoditi, i da budu
na njih. spremne
3. razvile strategiju koja će im omogućiti "prodor"
u svojoj delatnosti
4. bile sposobne da same promene temeljna pravila, i time
steknu stratešku prednost. Mnoge organizacije su
preokupirane "današnjicom" i trenutnim
aktivnostima, zanemarujući ulaganje u znanje i učenje. Kratkoročno,
finansijski efekti su očigledni. Za razliku od njih, "organizacije
koje brže uče" posvećene su budućnosti, zbog čega ponekad
"trpe" dnevni poslovi. Ipak, dugoročno se stvara
sasvim druga slika kojoj su uzrok činjenice:
- današnji način obavljanja poslova je rezultat jučerašnjeg
učenja. Sutrašnji način obavljanja poslova je rezultat današnjeg
učenja.
- organizacije zasnovane na znanju i stalnom učenju, konstantno
podižu kvalitet svojih svakodnevnih poslova i aktivnosti
- organizacijama koje su preokupirane dnevnim poslovima i
koje ne ulažu u učenje, kvalitet obavljanja dnevnih poslova
se definitivno smanjuje.
|